Između riječi i stvari nikada ne biraš stranu.1 Alen Bešić Obostrano, kao ispunjen odjek, u nepobitnosti vremena, stvari i reči se dodiruju i naseljavaju sve što postoji iznutra i spolja. Samo jedan uvid obiluje prisustvom koje omogućava da misao o delu odmah proklija, a u tom kontekstu umetnica Aleksandra Kovačević ispituje krajnju ulogu prostora i njegovu likovnu svrhu. O prirodi prostora i njegovoj protegnutosti u svim dimenzijama može se naširoko govoriti, ali kakav je kao nosilac značenja u odnosu reprezentativnog i čulnog tek ostaje da se istraži i obuhvati. Ako se za trenutak osvrnemo na pojedina teorijska polazišta ovim povodom, videćemo da je Piter Bruk, engleski pozorišni i filmski režiser pisao o tome da može uzeti bilo koji prazan prostor i nazvati ga otvorenom scenom, ili pak Piter Ajzenman, američki…