Žarišta nastaju kao zajednička potreba za razumevanjem unutrašnjeg konflikta, i njegovim pomirenjem, koji tema povratka izaziva u svakom od nas. Saradnja, započeta na poziv Slađane Petrović Varagić, kroz naše učešće u prvom virtuelnom izdanju IVA.lab programa 2021. godine, zatim i okupljanje u fizičkom prostoru u Požezi leta 2022. godine, nastavljena je kroz niz meseci i iznedrila je pregršt intimnih razgovora, deljenje organizacionih znanja, iskustava i razgovora o umetnosti i, najvažnije, stvorila poverenje i prijateljstvo. Kreirani stub poverenja otvorio je vrata ranjivosti i omogućio da iz bezbednog mesta pokušamo da sagledamo i raspletemo čvor ispleten našim isprepletanim izmeštenim životnim putevima i fragmentiranim istorijama.

• Koliko je strah od povratka uslovljen strahom od odlaska?

Dolazeći iz istog geopolitičkog regiona, dijelimo poglede na to kako krajolik i sjećanje prožimaju veliki dio našeg razmišljanja o tome ko smo, i kako se ponašamo unutar domaćeg konteksta, a kako izvan njega. Da li ti pejzaži, kakvima ih mi vidimo, nastavljaju da postoje i kada nismo u njima? Koliko smo, zapravo, spremni na prihvatanje (ne)mogućnosti promene unutar istih? Istraživanje fiksacija i projekcija na temu (ne)mogućnosti povratka putem ispitivanja sopstvenih identiteta, roda, naslijeđa, porijekla i pripadnosti dovodi nas do složenog vizuelnog narativa otkrivajući nestabilnost isključivih stavova kreiranih strahom. Višeznačna ideja povratka u ovom slučaju postaje usud koji, na sebi doslijedne načine, pokušavamo odagnati, i ispitati kojoj značenjskoj vrijednosti više naginjemo: povratku kao konačnom vraćanju na polazno mjesto ili pak povratku kao privremenoj, ali kontinuiranoj posjeti. Mišljenja smo da odlazak, bez kojeg ne bi ni bilo povratka, nikada nije značio konačno napuštanje. 

• Šta hrani strah od povratka?

Odrastanje, generacija rođenih koncem drugog milenijuma na Balkanu, na rečenici „da je budućnost na nekom drugom mestu” i „da se mora otići da bi se u životu nešto postiglo”, dovelo je do rasejanja. U vazduhu ostaje propitivanje odnosa između odlaska zbog bežanja od nečega i odlaska zarad toga što negde postoji neka bolja budućnost.

• Koje su nade i strahovi? Možemo li se zaista vratiti?

Kroz individualno snimljene priče na mestima od ličnog značaja, ispitujemo kako je naš, sopstveni identitet oblikovan idejom prostora sećanja, kuće, tradicije, porodice i zajedničke budućnosti balkanskog pejzaža. Ovaj polivokalni narativ inspirisan je definicijom trougla ka o prvog oblika nakon duži, kao određene distance koja se pravi zahvaljujući trećoj tački koja je, možda, upravo to izmešteno stanje u odnosu na tačku iz koje smo krenuli i tačke kojoj, potencijalno, stremimo. Tri tačke kao minimalni broj tačaka oslonca neophodnih za bazičnu stabilnost. Povratnik nastoji da istakne ekonomske i socijalne razlike između obećane i proklete zemlje i da dekonstruiše kolektivni imaginarij u vezi sa njom. Žarišta teže raspletanju međuzavisne umreženosti roda, geopolitike, privilegije, jezika i percepcije evolucije mjesta odredišta i porijekla. Ona nas vraćaju tamo odakle možemo da nastavimo dalje – u polje mirisne tišine koja dopušta slobodno kretanje kroz bilo koji izmaštani prostor realnosti.

Miloš Bojović, Mila Panić, Jelena Prljević, Saša Tatić 

Projekat je podržan od strane NFC Filmart, Ministarstva kulture RS i Institut Für Auslandsbeziehungen (IFA). Posebno smo zahvalni Slađani Petrović Varagić na poverenju i Nataši Prljević na podršci u toku procesa.