„Do vraga”, uzdahnu. „Kako da izađem iz ovog lavirinta!” Ulazak u Ksenijine radove – a njeni radovi su prostor(n)i, crteži prostora, pokreti o prostoru i u prostoru – deluje kao san snova, kao naglo oživljena sintagma u čiji smisao se ne udubljujemo, sve dok nas nešto naprasno ne uvuče unutra. U trenutku susreta sa papirom, sa gomilom papira po zidovima, taj san postaje lucidan, potpuno svestan snova, i posmatrač, naglo probuđen u magnovenje, postepeno bira u koji će mikroformat da se zagleda, koje će sećanje da prepozna kao svoje. Utom, kao u ogledalu prostora sa crteža, oko posmatrača zaluta u introspekciju, i, titrajući beskrajnim prostorijama sopstvene predmetnosti i stoga – prolaznosti, odjednom saznaje: ovde nema nikoga, ovde nema nikoga a sve tinja od prisustva. Ulazak u Ksenijine radove deluje i…