„Dani (su bili) samo prostori između putovanja, putovanja samo pejzaži između sna.” (Danilo Kiš, Bašta, pepeo) Rodni grad, kvart, ulica, dom su postali rastegljivi pojmovi u koje se može uvući nekoliko različitih prostora. Sa druge strane, spoljašnji prostor je konstantno akumulirao objekte, materijale, otpad. Prirodni i urbani predjeli u beskrajnom transformisanju u distopijski pejzaž, u presporom i upornom otapanju u neku moguću budućnost.

Šta je dom, ako nije u kući? Ako je u kutijama neotpakovanim 15 godina, ako uvijek tek treba da se desi, ako nije prostor – šta je? Gdje je? U nedostatku zidova, okosnica utočišta postaju prve slike, zvuci, svjetlosti. Polazeći od ličnih uspomena sa jedne strane, i teza Gastona Bašlara da je „kuća zbir slika koja čovjeku daju osnove ili iluzije stabilnosti koja … pruža utočište sanjarenju, štiti sanjara, dozvoljava nam da mirno sanjamo” (Gaston Bašlar, Poetika prostora), izložba „Treća obala” ispituje predjele sjećanja naspram spoljašnjih, i utisak i opažaj kao graničnu liniju gdje se ta dva svijeta susreću. Ona je dokumentacija pokušaja da se promisle, stvore i/ili izbrišu poveznice i granice između sanjarenja, snova, uspomena, opažaja, pretpostavki, budućnosti, jave i imaginacije.

Izložba takođe tretira pitanja korelacije prostora i njegovih vizualnosti i zvukova i mogućnosti interpretacije i reprodukcije slike u različitim medijima. Svi radovi su eho jedan drugog, istovremeno se reflektujući i proširujući. Prostorna instalacija se gradi korak po korak, uzimajući prethodni potez za polaznu tačku idućeg. Kontrola i odsustvo iste je princip koji definiše proces – finalna forma rada određena je slučajnostima i greškama koje se dešavaju usput. Jukstapozicioniranjem suprotnih pojava, smještanjem u naizgled odvojene prostorije, pokušavam ih sažeti u jedan prostor, fluidan, liminalan i dvoznačan. Predjeli se prelivaju jedan u drugi, unutrašnje u spoljašnje, prozor u zid, zid u pejzaž; zvuci plivaju galerijom, iskrenje postaje crtica na papiru. Doba dana se smjenjuju: dnevna svjetlost brani jasno uočavanje pojedinih mjesta, mrak uočavanje drugih. Treća obala, treće mjesto iz sjećanja, preobražava se u intimnu kuću.